Dvije godine korona novinarstva ostavilo je traga i na čitateljstvu, ali i na struci.
Koloplet senzacionalizma, lažnih vijesti, sumnjivih interpretacija i stručnjaka koji svom silom žele biti influenseri preko noći se samo preusmjerio na rat u Ukrajini. Kako sva četiri navedena termina potpadaju pod domenu propagande, ne čudi šum u komunikaciji s informacijama s terena koje praktički ni ne dobivamo kroz srednju struju izvještavanja.
Ono što ipak čudi je sustavno plasiranje propagande prvenstveno namijenjene očuvanju morala Ukrajinaca na globalno ‘tržište’ informacija, s posebnim fokusom na hrvatsku medijsku sliku. Nejasno je kako su i zašto čak i najfantastičnije propagandne motivacijske poruke poput ‘kijevskog duha’ interpretirane kao stvarno ratno reporterstvo, a koje su u osjetljivom ratnom kontekstu posljedično korištene i kao sredstvo difamacije protiv svakog tko se usudio posumnjati u njihovu istinitost. Nešto slično smo vidjeli tijekom korona krize kod sumnji u postojanje korona marketinga i sudjelovanja nekih stručnjaka u njemu – tko god bi se uopće usudio postaviti takvo pitanje bio bi karakteriziran kao ‘izdajnik’, ‘petokolonaš’ ili ‘pseudoznanstvenik’. Takve diskvalifikacije posebno su problematične kada pričamo o informacijama i izvještavanjima s terena jer em postupno narušavaju povjerenje u medije, em novinare pretvaraju u aktiviste i promotore narativa.
Propaganda kao lažna vijest
Propaganda je uobičajen i efektivan alat za dizanje morala, regrutaciju i zastrašivanje neprijateljskih snaga, no kada se koristi kao tzv. ‘agencijskog izvještavanja’ prelazi u sferu lažne vijesti koja služi u svojstvu oblikovanja javnog mijenja, društvenog inženjeringa i modeliranja službenog narativa koji vrlo često odudara od stvarne situacije. I sve je to legitimni agitprop ako se plasira u ratnom stanju. No u ovom su slučaju u ratu isključivo Ukrajina, Rusija i separatističke jedinice osim ako nismo nešto propustili?
Zato su usporedbe ukrajinskih i ruskih medija s međunarodnim medijima promašene. A u praksi hrvatski mediji nerijetko šire i više propagande od ukrajinskih, baš kao i srpski od ruskih. Kao da se lojalnost dokazuje ekstremnim stavovima i prijenosom sumnjivih izvora informacija. Najbolji primjer je tenkovsko gaženje automobila u kojem je jedna strana pisala da je tenk ruski, a druga da je ukrajinski, iako bi zapravo najbitnije bilo tko ga je vozio, ne i čiji je. A informacija je bitna jedino zbog senzacije i atraktivnosti, ne i zbog ratne relevantnosti.
Za dom spremni kao Slava Ukrajini?
Tu je i stalno spominjani Putinov argument o ‘denacifikaciji’ oko kojeg su zbunjene i fact-check platforme. Je li ‘Slava Ukrajini’ similar ‘Za dom spremni’? Zašto se sve koji ne osuđuju vojno djelovanje Bojne Azov poistovjećuje s nacizmom? Kako će formacije poput Wagner grupe denacificirati Ukrajinu kada su i sami usko vezani uz neonacizam (poput notornog obavještajca Dmitryja Utkina)? Sve su ovo pitanja koja otkrivaju kompleksnost situacije u Ukrajini, a nisu postavljena na vrijeme da bi spriječila prodor propagande u srednju struju izvještavanja. Ako je Hrvatska u ratu, sva sredstva su legitimna i dopuštena. No opet treba ponoviti – jesmo li u ratu?
Taj termin i Rusi izbjegavaju u širokom luku relativizirajući i sukob i invaziju, a prosječan građanin nikad teže nije dolazio do objektivnih informacija. Kako je povjerenje u medije zbog korone duboko narušeno za očekivati je dodatno ojačavanje tzv. alternativnih izvora informacija. S obzirom da oni najčešće nemaju ni logističku moć ni mrežu izvora, a u suštini oponiraju službenom narativu – njihova informacija je opozit propagandi. A antipropaganda je isto samo drugi sloj propagande, najčešće samo propaganda suprotne strane. Novinarstvo je u velikoj krizi ali nije da se struka nije susretala sa sličnim informacijama. U suštini se ionako dijeli na istraživačko novinarstvo, intervjuiranje i PR. Prosudite gdje se sada nalazimo…
Piše: Ratko Martinović